Ideja životne svrhe

Jeste li možda nesretni jer ne znate „što želite biti kad odrastete“, jer ne znate svoju „životnu svrhu“? Jeste li povjerovali u ideju da morate znati što vam je svrha kako biste bili sretni i ispunjeni? Ili u to kako biste trebali pronaći posao svog života koji bi bio nešto posebno i znakovito? Ili u bilo koju drugu svrhu, ako ne poslovnu, možda privatnu?

Ideja „životne svrhe“ kao nečega dugoročnog i fiksnog je samo ideja, ništa drugo. Nešto kroz što želimo znati svoj život unaprijed, nešto si osigurati, iz straha da će nam život inače uvijek ostati isti kao do sada, ili možda lošiji. To je plemenita i dobronamjerna ideja. Međutim, ako se vežemo za tu ideju, ako se previše fokusiramo na nju i povjerujemo da je od životne važnosti, to će nas neminovno sputavati.

 

Kako nas vezanost za ideju sputava

U slučaju da ne znamo svoju „svrhu“, doći će do nezadovoljstva i vječitog traženja, vrlo često i do osjećaja neuspješnosti i nevrijednosti. Možda ćemo se toliko fokusirati na traženje tog „nečega“ da nećemo vidjeti ono očito što nam je ispred nosa.

S druge strane, u slučaju ako mislimo da već znamo svoju „životnu svrhu“, može doći do rigidnosti i ograničenosti. Na primjer, ako je još nismo ostvarili, bit ćemo nezadovoljni i nesretni. Moguće je da smo svrhu i umislili, cijelu ili neki njen aspekt. Kada imamo umišljenu svrhu, radimo na tome da dođemo do cilja, ali je taj cilj krivi i stoga sva stremljenja uzaludna.

Ako svoju „svrhu“ već živimo, ali smo jako vezani za nju, bojat ćemo se izgubiti to što imamo. Na nekoj razini ćemo vjerovati da ako u tome ne budemo uspješni ili nam na bilo koji način bude oduzeto, mi smo gotovi, nećemo moći biti sretni. Tada, iako naoko živimo ispunjenje svoje svrhe, živimo pod stresom.

U svakom slučaju, vezanost za ideju svrhe dovodi do toga da propuštamo svakodnevne, unutarnje i vanjske, znakove koji nas vode životnim putem koji je najbolji za nas, koji nas automatski vodi u ispunjenje svoje „svrhe“.

 

Mnogostrukost i promjenjivost svrhe

Naša svrha je uvijek mnogostruka i u svakom trenutku drugačija. Neke svrhe mogu biti dugoročne, neke kratkoročne, a sve su jednako vrijedne. Svrha može biti pružiti nekome ruku u nevolji, pripremiti ručak svom djetetu ili zabaviti se u krugu prijatelja. Ako se u nekom trenutku pojavi ideja za neku dugoročnu „svrhu“, na primjer za neki posao, projekt ili misiju koja nas inspirira, odlično, možemo je slijediti. Ako se ne pojavi, i opet dobro. A i ona se može nakon nekog vremena promijeniti ili nestati. To je prirodno.

Možda ćete reći da imate osjećaj da u vama postoji još nešto što želite dati svijetu, još neki potencijali koje niste otkrili i koje želite otkriti... rekla bih da ste tu potpuno u pravu. Svi imamo mnogostruke i neograničene potencijale koji samo čekaju da se probude. Biti otvoren prema nečemu novome što možemo u sebi otkriti, svakako je korisna stvar. A kako to učiniti, kako otkriti što bismo još voljeli biti, osim onoga što smo sada?

 

Kako otkriti što još možemo biti?

Promatrajte. Promatrajte što vas veseli, što vas ne veseli. Što vam daje energiju, što vas podiže, inspirira, hrani vašu dušu, a što vas umara, spušta, cijedi i suši vašu dušu. I onda se time vodite. Tako ćete, malo pomalo, početi prepoznavati smjer u kojem ići, i prije ili kasnije znat ćete što želite, što želite u ovom trenutku. Trenutak po trenutak, korak po korak, slijedite svoje srce i stvari će se slagati točno kako treba. Vi ćete se naći na boljem poslu, u boljem okruženju, onom koji vas podržava i obogaćuje.

To je kao kada se penjemo uz stepenice – ne moramo znati gdje je zadnja stepenica kako bismo se mogli popeti na sljedeću. Penjemo se jednu po jednu, i na kraju stignemo i do cilja. Drugačije i ne može biti.

 

Put je cilj

I zato pustimo ideju „životne svrhe“ i život će se odmotati točno kako treba. Živimo u „sada“, pratimo osjećaje u trenutku – što želimo, što ne želimo.  Upravo ovi osjećaji nas vas vode najboljim putem za nas.

„Slijedi svoje blaženstvo i vrata će se otvoriti tamo gdje vrata bilo nije. “ ~Joseph Campbell

Na kraju krajeva, vjerojatno jedna od najvažnijih svrha jest živjeti i doživljavati upravo ono što doživljavamo u svakom pojedinom trenutku. Svaki trenutak je sam sebi svrha. Ili, kako je netko nekoć mudro rekao „Put je cilj“.

22.10.2013.

Objavljeno na:
www.sensaklub.hr