„Budi onaj tko jesi; svi ostali su već dodijeljeni.“
~Oscar Wilde

Čista zaljubljenost je prirodno stanje iskrene ljubavi koja u drugome vidi njegovu istinsku božansku prirodu.

 

Postoji mit da zaljubljenost nestaje, a ljubav ostaje. U stvari, istinitost ove izjave ovisi o tome što točno podrazumijevamo pod pojmovima „zaljubljenost“ i „ljubav“.

Obično sa zaljubljenošću povezujemo onu opsjednutost i obožavanje druge osobe, nerealno viđenje nje i vezanost za želju da je posjedujemo. Međutim zaboravljamo i drugi dio zaljubljenosti, a to je otvaranje srca, polet, radost, senzualnost, prepoznavanje istinske divote drugog bića, njegove božanske bîti te želja za spajanjem, koje je u stvari inačica spajanja s božanskim. Ovo je duhovno iskustvo koje nas otvara za ljubav i jednotu, i, u ovom članku, pod nazivnikom zaljubljenosti govorim upravo o tome.

Što se tiče "ljubavi", kod braka i dugoročnih veza pod ljubavlju se češće misli na poštovanje i skrb, možda i nježnost, negoli na duboku ljubav punu uživanja i međusobnog prožimanja. Zato je bračna ljubav izgubila na "težini" i može zvučati dosadno i neprivlačno. Poštovanje, skrb i nježnost su dakako neophodni, međutim, bez duboke emotivne bliskosti i sve većeg prepuštanja ljubavi i jedno drugome, ta "ljubav" postaje plitka, a svakodnevica rutinirana. To je žalosna zamjena za ono što zaista možemo imati kada se vremenom intimnost i dubina ljubavi između dvoje ljudi sve više produbljuje kroz ponovno i ponovno zaljubljivanje - prepoznavanje božanske divote u svom partneru (i sebi).

 

„ZALJUBLJENOST“ KOJA PROLAZI

U stvari, zaljubljenost često miješamo s drugim stanjima koja ili prate zaljubljenost ili postoje same za sebe. Neki primjeri su idealizacija druge osobe, opsesija, posesivnost, vezanost, uzbuđenje (leptirići u trbuhu) koje dolazi iz straha, a ne ljubavi, adiktivni „high“ seksualne ovisnosti u kojoj druga osoba postaje naša droga, i sl.

Zaljubljenost u kojoj su uključene spomenute komponente, pogotovo ako je intenzivna, ne može trajati dugo bez loših posljedica jer je naporna za organizam. Ako smo opsjednuti nekim, ako previše mislimo o toj osobi, ako nas jako pogađa njeno ponašanje, to je naporno i nezdravo. Kada se ovako „zaljubimo“ to je znak da smo „izgubili sebe“ i da nam se čini da je druga osoba izvor naše sreće, i čak, izvor našeg života. Zaboravili smo da je taj izvor unutar nas.

Idealizacija se pogotovo često događa u kombinaciji sa zaljubljenošću. To je stanje kada drugu osobu gledamo kroz ružičaste naočale. Tada ne vidimo istinsku osobu pred sobom već našu zamišljenu idealiziranu sliku višeg bića. Kako dotičnu osobu sve više upoznajemo, tako počinjemo primjećivati i njene ne baš tako divne osobine. Naša imaginarna idealna slika počinje se raspadati i naša „zaljubljenost“ nestaje. U stvari nestaje idealizacija. Raspadanje idealizirane slike je zdrav i neophodan proces za sretan i zreo dugoročan ljubavni odnos.

 

ČISTA ZALJUBLJENOST

Za razliku od ovih stanja, čista zaljubljenost je zdrava, iscjeljujuća i realna, i jedan od najljepših osjećaja na svijetu. Što je najbolje, zaljubljenost se vremenom može produbljivati jer ona je prirodno stanje bivanja u ljubavi.

Na engleskom „zaljubiti“ – fall in love – doslovno znači „upasti u ljubav“. Zaljubljivanje je tako doživljavanje nekoga onako kako bi ga čista ljubav doživjela – u najljepšem svjetlu i s divljenjem. To je istinsko prepoznavanje ljepote i čarobnosti nekog bića ili neke stvari. Problem je što vrlo često na tu čistu zaljubljenost naš um počne dodavati idealizaciju, opsesiju i sl. Za razliku od idealizacije, u čistoj zaljubljenosti mi vidimo dublju razinu divote postojanja u objektu naše zaljubljenosti, a ne vlastitu izmišljenu sliku koju smo umislili o njoj.

Upravo zato možemo biti zaljubljeni i u nekoga koga dugo poznajemo, jer čista zaljubljenost sadrži u sebi realnost. U ovakvom slučaju, imamo realno viđenje osobe, svjesni smo njenih vrlina i mana, ali to ne umanjuje našu fascinaciju božanstvenošću njenog bića, već je čak može i povećati (to je primjerice kada muškarac kaže ženi „lijepa si kad si ljuta“ J). Ova božanstvenost postoji u svima nama, ali je mi obično vidimo samo u nekima ili nečemu ili nekada, ovisno o tome kada smo i prema komu ili čemu otvoreni.

Kada su čovjeku oči istinski otvorene, a pod ovime podrazumijevam i otvoren um i otvoreno srce, on će biti zaljubljen u život. Neće samo voljeti život, već će biti zaljubljen u njega. Bit će zaljubljen u prirodu, ljude, djecu, životinje, posao, osjećaj postojanja, ili bilo što drugo. Zaljubljenost je u stvari duboka otvorenost za čistu ljubav koja na ovim dubljim razinama vodi prema stanjima ekstatičnosti, strasti, divljenja i uživanja.

Zaljubljenost ne mora imati nikakve veze sa seksom ili romantičnom vezom. Jeste li se ikada zaljubili u cvijet? Psa ili mačku? Planinu? Zalazak sunca? U svoj posao ili hobi? Umjetničko djelo? Ako bismo se potpuno otvorili osjećaju zaljubljenosti, doslovno bismo doživjeli ekstazu. Nikad neću zaboraviti primjer koji je sa mnom podijelio jedan moj prijatelj. Imao je iskustvo u kojem je pogladio kobilu po glavi i doživio ekstatičan osjećaj duhovnog spajanja, divljenja i ljubavi.

 

ZALJUBLJENOST U DUGOROČNIM VEZAMA

Mnogi parovi, na žalost, izgube ovaj prekrasni osjećaj potpuno te njihov odnos postane rutinski i automatiziran, a za neke čak i hladan i netrpeljiv. Međutim, ne i svi. Neki parovi su zaljubljeni kao i prvog dana, a poneki i više. Ponekad je samo jedna osoba zaljubljena, dok druga nije.

Ovi primjeri nam govore da zaljubljenost ne treba obavezno nestati i da, u stvari, nema veze s dužinom trajanja veze. Pogledajmo s čim ima veze i zašto zaista nestaje iz našeg odnosa s našom drugom polovicom.

Osjećaj čiste zaljubljenosti je prisutan kada nemamo nikakvih negativih misli koje zaklanjaju naše prirodno stanje ljubavi i zaljubljenosti. Ne radi se samo o površinskim mislima kojih smo svjesni, već i dubljim slojevima kojih nismo svjesni. Tako kada sretnemo osobu koja nam odgovara ili smo je na nekoj razini izabrali, misli se same od sebe razgrnu i zasija ljubav i divljenje, kao što se oblaci na nebu razmaknu i otkriju sunce. U stvari se radi o našem otvaranju prema ljubavi i spajanju. Kroz zaljubljenost u svog ljubavnika ili ljubavnicu, mi se učimo biti zaljubljeni u cijeli svijet.

 

KAKO OSTATI ZALJUBLJEN

Takva čista zaljubljenost je prirodna i korisna i u dogoročnoj vezi – ona uključuje svjesnost o vrijednosti i divoti našeg partnera, i otvoreno srce. Čini nas povezanima, ispunjenima dubljim osjećajima ljubavi i otvorenima da uživamo jedan u drugome. To utječe na kvalitetu naše veze u svakom smislu, uključujući i kvalitetu roditeljstva.

Istina je da naši osjećaji ne mogu stalno biti isti, već obično idu u valovima ili ciklusima. Ne možemo konstantno biti jednako u ljubavi. To je dobro znati kako ne bismo donosili zaključke da je zaljubljenost nestala. Kako bi se zaljubljenost vraćala i produbljivala, prvo je potrebno da mi sami u sebi budemo u ljubavi. Kako bismo to bili, neizmjerno je korisno postati svjestan i razumjeti što to radimo što zaklanja naše prirodno stanje zaljubljenosti i istinske ljubavi te naučimo to raditi što manje.

Ono što obično radimo, kako se svakodnevan život odvija i kako dolazi do trzavica, razlika u mišljenjima i primjećivanja nedostataka u drugoj osobi, mi se „hvatamo“ za njih. Drugim riječima, stvaramo negativne zaključke o našem partneru i vjerujemo u te zaključke kao u apsolutne istine. Ta vjerovanja postaju filter odnosno „naočale“ kroz koje ga zatim gledamo. Više ne vidimo istinsku ljepotu njegovog bića, već vidimo mnoge negativne stvari koje držimo u svom umu. Ovo je suprotno od idealizacije – kako u idealizaciji gledamo kroz ružičaste naočale, ovdje gledamo kroz sive ili crne.

Više nismo zadivljeni njima, ne izgledaju nam tako zgodni, mili, sposobni i sl, već nam postaju obični, neinteresantni, neugledni, bezosjećajni ili štogod drugo. Doslovno se promijeni naša percepcija. Upravo zato se promjene i naši osjećaji, više ne osjećamo konekciju, toplinu i ljubav. Osjećamo se odvojeno i nepovezano s njima. Istovremeno ne vidimo da sve to sami kreiramo svojim mislima. Oni sve to osjećaju na nekoj razini te se i sami počinju zatvarati i ponašati s manje topline. I tako u krug. Vremenom počinjemo vjerovati i u misli da više nismo tako zainteresani ili zaljubljeni u njih, da ih više ne volimo ili oni ne vole nas, da su se oni promijenili i sl. Sve te misli zaklanjaju i sprječavaju da osjetimo našu prirodnu ljubav i zaljubljenost.  

Ove misli i zaključke naš um radi automatski, iz raznih razloga. Jedan od glavnih je strah od intimnosti i predanosti. Kada smo u dugoročnoj vezi prirodno je da se sve dublje opuštamo. Kako se opuštamo tako se stare rane i strahovi otvaraju i dolaze na površinu kako bi bili iscjeljeni. Možda se događaju i vanjske situacije koje izazivaju osjećaje vezane za te ranjivosti. Ako se bojimo naše osjećaje iskreno podijeliti s našim partnerom ili prebacujemo odgovornost za našu bol na njega, mi se zatvorimo i zaljubljenost nestaje. Kreiraju se mnoge misli između nas dvoje koje stvaraju zid odvojenosti.

Kako ovo ne bismo radili, kako bismo naučili ostati otvoreni za ljubav, od velike pomoći mogu nam biti razni načini osvještavanja i rada na sebi. Jedan od vrlo moćnih, a istovremeno lakših načina (koji ne uključuje nikakve tehnike već samo aktivno slušanje) je razumijevanje osnovnih principa psihološkog funkcioniranja, tzv. Tri principa (Um, Svijest, Misao). Ovo jednostavno razumijevanje daje nam spoznaje i uvide o tome kako točno sami kreiramo svoju zatvorenost i nedostatak ljubavi. Postajemo svjesniji svojih misli i osjećaja, otvoreniji, hrabriji i življi.

Vraća nas u našu prirodnu ljubavnu bît postojanja te sve više živimo zaljubljeni u sebe, svog sudružnika i sam život.

 

12.05.2016.

 

Objavljeno na :
http://atma.hr/zaljubljenost-ne-mora-proci/