"Povjerenje dolazi s istinom. Govori, voli i živi svoju dublju, osjećajnu istinu, i imat ćeš vjeru u sebe i u život."

Već neko vrijeme se tema POVJERENJA pojavljuje u mojoj svijesti, i pokazatelji gdje ga još uvijek nemam. Recimo, uvijek sam mislila kako imam povjerenja u ljude, i to možda čak i previše, pa bih ispadala lakovjerna i naivna. Pokazalo se, međutim, da istinsko povjerenje nema veze s naivnošću :-). Dublje povjerenje u život, u sebe, u partnera i ljude općenito je, čini se, nešto sasvim drugo.

Od dubine povjerenja ovisi koliko ćemo se moći prepustiti nečemu - životu, partneru, iskustvu - i koliko ćemo zaista duboko i istinski uživati u tome. Ako nemamo povjerenja, ako se ne možemo prepustiti, onda su strah i kontrola glavni akteri.

Na primjer, pokušavaš vidjeti možeš li imati potpuno povjerenje u svog partnera, u bilo kom smislu. I što to uopće znači? Da će uvijek biti tu za tebe i podržati te? Da te nikad neće prevariti ili ostaviti? Hmmm... To nam nitko ne može garantirati, nije li tako? I da li uopće možemo povjerenje i sigurnost naći izvan sebe, dobiti izvana?

Teoretski sam znala da je odgovor „ne“, ali sam i dalje povjerenje tražila izvana. Drugim riječima, pokušavala sam odrediti da li je druga osoba od povjerenja. A već samim tim ško pokušavamo to odrediti, ocijeniti, znači da dolazimo iz mjesta nepovjerenja. I taj nedostatak povjerenja se, naravno, osjeti u kvaliteti odnosa.

Čak sam znala i osnovu, baznu istinu, vrlo važnu, na koju ću i vas sada posjetiti. A to je da nam je osjećaj povjerenja urođen, uvijek je unutar nas, i osjećamo ga uvijek kada nemamo/maknemo misli nepovjerenja. Ovo razumijevanje mi je uvijek vrijedilo zlata, i pomoglo u mnogim, mnogim trenucima. Svejedno, vraćale su se situacije i momenti gdje sam vidjela da, svjesno ili nesvjesno, reagiram iz nepovjerenja.

A onda je jedan dan došao još jedan lijepi uvid, prekrasno dublje razumijevanje još jednog važnog aspekta povjerenja i njegovog "produbljivanja".

Povjerenje i sigurnost mogu doći samo iznutra, a osjećamo ih sve više kada prepoznajemo, priznajemo i živimo svoju istinu. Pod "istinom" ne mislim na koncepte u koje vjerujemo, već o tome kako se zaista osjećamo u vezi bilo čega, u bilo kom trenutku. I kada tu istinu ne projiciramo na druge, ne napadamo njome, ne branimo se njome, već je u potpunosti priznajemo kao čisto i potpuno svoju, takvu kakva jest.

Ako malo pogledamo, u koga ćemo imati povjerenja, u nekoga tko nas laže ili tko govori istinu? Na isti način, ako sebi ne priznajemo svoje istine, ako sami sebi lažemo, naravno da ne možemo imati povjerenja u sebe, a tada ni u išta drugo.

Kako si lažemo? Time što sebi kažemo da nam je nešto u redu, prihvatljivo, a u stvari nam smeta; time da se s nečim mučimo, a bojimo se priznati si; time da se na nešto silimo što u stvari ne želimo; time da svojim odlukama sebi oduzimamo pravo na sreću, a okrivljujemo druge za to; time da se osuđujemo što osjećamo tako kako osjećamo ili pokušavamo svoje osjećaje sakriti ili promijeniti; time što omalovažavamo svoje osjećaje i slabosti.

Kada počnemo bez osude i s ljubavlju dozvoljavati sebi da osjećamo ono što osjećamo bez obzira što to bilo, a pogotovo iz onog nesigurnog i ranjivog dijela sebe (dio nas koji je još uvijek kao malo, ranjeno dijete), kada iskreno i sa suosjećanjem razumijemo i dozvoljavamo svoje nesigurne emocije i svoje potrebe da budu tu, cijenimo ih i prihvaćamo, kada ih izrazimo ako je potrebno, i to bez okrivljavanja drugih, kada sami ispunjavamo svoje istinske potrebe, kada saslušamo pažljivo svoja negodovanja, a i svoje želje – tada se prema sebi (svom „unutarnjem djetetu“) odnosimo s pažnjom, poštovanjem i ljubavlju. Tada skrbimo za sebe.

To je točno onako kako bismo se odnosili prema pravom djetetu da bi se ono osjećalo sigurno, voljeno i priznato. Čuli bi i ispunili njegove potrebe, voljeli ga i razumjeli njegove osjećaje.

Kao i pravo dijete, tako i taj ranjeni dječji dio nas samih počinje vjerovati odraslom djelu sebe, i osjećati se sigurno. I tako POVJERENJE I SIGURNOST u sebe same raste jer nesigurni dio zna da je netko uvijek tu za njega – mi sami.

I kada tako brinemo o sebi, i dajemo si ono što nam je potrebno, a prvenstveno ljubav i razumijevanje, tada ne očekujemo da nam drugi daju ono što ni sami sebi ne znamo dati. Tada se ne razočaravamo u ljude, već znamo da što god nam se čini da ne dobivamo od njih, u stvari sami sebi ne dajemo. I upravo s tom svjesnošću počinje iscjeljenje.

 

15.02.2016.